Zajedno smo ja?i u borbi protiv dijabetesa!

Mladoj djevoj?ici Dragici iz sela Vira pokraj Posušja, lije?nici dijagnosticiraju dijabetes. Bila je to godina 1980. kad je še?erna bolest bila vrlo rijetka bolest u djece u našem okruženju, kad je tehnologija bila vrlo nerazvijena a šprice i igle za inzulin je trebalo prokuhavati.

„Nemoj nikom re?i da imaš dijabetes jer se ne?eš nikad udati“ - govorili su dvanaestogodišnjoj Dragici, mada ih ve?ina nije niti znala što je on uistinu, ali svejedno, ona i njezini roditelji nisu imali puno vremena razmišljati o dijabetesu jer su doma?e životinje bile velika briga i obveza, pa se pažnja usmjeravala na njihov uzgoj koji je život zna?io.
Radilo se o velikom neznanju, neiskustvu, needukaciji, nepoznavanju bolesti i njezinim razornim djelovanjem.
Roditelji bi ponekada napomenuli Dragici da uzme dozu inzulina, ali bi se ona sklonila s njihovih o?iju i pripremljenu dozu ušpricala u jedan od ku?nih ležaja, umjesto u sebe. Ovaj trik joj nije uspijevao uvijek, pa se ponekad trebala „bosti“. U Dom zdravlja su je roditelji vodili svakih 15 dana da bi joj izmjerili visinu še?era u krvi a tamošnji djelatnici su je prezirali što tako ?esto traži njihove usluge. Zapitkivali su je zašto opet mjeri GUK kad ga je nedavno mjerila. Nitko se nije previše brinuo o njoj a ona kao dvanaestogodišnje dijete nije mogla razmišljati kakve posljedice može imati njezino stanje.
Ignoriranje bolesti je trajalo punih 10 godina, sve do po?etka 90-ih kad su se javile prve komplikacije.
Jedna medicinska sestra koja je radila u Njema?koj, a rodom iz Vira, dolazi jedno ljeto na odmor u svoj rodni kraj i primje?uje na Dragici da je u lošem zdravstvenom stanju i po povratku je vodi sa sobom da je pregledaju njema?ki lije?nici. Po dolasku u Njema?ku 1991. godine, ostaje 90 dana u bolnici u Frankfurtu gdje su joj dijagnosticirane sve dijabeti?ke komplikacije i na pregledu bubrega, lije?nici su na jednom uo?ili veliku mrlju. Zalije?ili su Dragicu koliko su mogli i poboljšali joj zdravstvenu sliku a sestra joj kupuje digitalni glukometar. Pružila joj se šansa za puno bolju budu?nost.
Vra?a se u Hercegovinu gdje joj je samokontrola opet bila vrlo loša. Trakice su bile preskupe za ?esto kontroliranje še?era u krvi a ishrana joj je bila nedisciplinirana. Unato? tome što je uzimala doze inzulina, ?esto je imala hiperglikemije.
U Split odlazi 1993. godine, u bolnicu na Firulama s vrlo teškim komplikacijama. U njoj ostaje 101 dan.
Ponovna nedisciplina dovodi 1997. godine do sljepo?e jednog oka a bubrezi su sve lošije vršili svoju funkciju. Dragica se 2001. godine udaje i, unato? komplikacijama, ra?a zdravog sina. Kao supruga i majka se promijenila u odgovornu osobu pa je i še?er u krvi bio znatno bolji.
Više godina loše regulacije dijabetesa su ipak dovele do velikih ošte?enja bubrega gdje im je funkcionalnost svedena na minimum. Noge su joj naticale i pojavljivale su se prve ranice pa je postojala velika mogu?nost amputacije. Dijaliza je bila neizbježna.
Od 2007. godine, lije?nici u Splitu joj uklju?uju peritonejsku dijalizu s kojom vra?a otek na nogama i ranice su joj zacijelile. Op?enito stanje se malo popravilo ali je Dragica bila u velikoj depresiji jer je s lošom kontrolom bolesti ostala i bez bubrega. Shva?ala je da je ona sama jedini krivac za situaciju u kojoj se nalazi.
Saznaje za mogu?nost presa?ivanja organa te, kako kaže, 6 mjeseci radi nalaze i potrebne papire da dospije na listu ?ekanja.
Nastavlja živjeti s vrlo teškim okolnostima, peritonejska dijaliza zahtijeva izmjenu teku?ine svakih 4 sata koja traje oko 20 minuta, ne vidi na desno oko i dijabeti?ar je s pove?om listom kroni?nih komplikacija. Jedina nada za malo bolje sutra joj je bila transplatacija.
Jednog prosina?kog dana 2008. godine, u kasnim no?nim satima Dragici je zazvonio ku?ni telefon gdje je bio poziv iz zagreba?ke bolnice. Obavijest je bila da su jednom, netom stradalom mladi?u roditelji donirali organe koji je imao tkivnu podudarnost sa Dragicom. Odmah se spremila i sljede?e jutro otišla iz Posušja u Zagreb. Taj dan je bila podvrgnuta operaciji i presa?ivanju bubrega te guštera?e što je trajalo do kasnih no?nih sati. Sljede?i se dan probudila s obavijesti da je operacija uspjela. Novi bubreg je radio svoju funkciju a guštera?a je lu?ila inzulin.
Vrijeme prilagodbe je bilo jako bolno i dugo je trajalo jer su organi bili od krupnijeg muškog donatora a Dragica je bila teška tek 50 i još koji kilogram.
Novi organi su tako?er zahtijevali zaštitu pa je Dragica morala piti ?ak 33 skupocjene tablete dnevno. Pakovanje samo jedne vrste tableta je koštalo 11 tisu?a kuna i moglo je trajati 14 dana. Tu vrstu tableta je morala uzimati 3 mjeseca a trošak, kao i svih ostalih, je snosio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.
Nakon nekoliko mjeseci rane od operacije su zacijelile a novi organi su pronašli mjesto u Dragi?inom tijelu te je vrijeme prilagodbe prošlo.
Dijaliza i inzulinske igle su postali prošlost a Dragica je dobila novi život. Nakon dugo vremena joj se ukazao osmijeh na licu .
Danas Dragica ima terapiju od 22 tablete dnevno, koje koštaju 27 tisu?a kuna mjese?no, ali se raduje današnjem i sutrašnjem danu.

 
Pristupnica
Anketa
Kolika Vam je bila posljednja vrijednost HbA1c:
 
Statut